U kazalištu i punku sve je dopušteno

Gavelline su večeri jedan od rijetkih domaćih festivala na kojem možemo dobiti kakav-takav uvid u produkcijske mogućnosti ne samo susjednih zemalja nego i kazališta u Hrvatskoj koja rjeđe gostuju u Zagrebu. Tako smo na ovogodišnjim večerima, ni po čemu različitima od prethodnih s obzirom na viđene estetike, ipak mogli vidjeti dvije predstave različitijeg koda i karaktera. Riječ je o Kroćenju goropadnice (HNK Split) u preradbi mlade dramatičarke Mile Pavićević i režiji Ivana Plazibata i Pet života pretužnog Milutina (Atelje 212) srbijanske pjesnikinje, dramatičarke i scenaristice Milene Marković i režiji Aleksandre Milavić Davies. U prvoj je predstavi riječ o trezvenom i lucidnom post­modernističkom obračunavanju sa Shakespeareom u splitskome koloritu, a u drugoj, nama zanimljivijoj, riječ je o surovom poetskom kazalištu s elementima groteske i cinične satire.

Teško prohodna seoska psihodelijia i filozofija palanke dominiraju beogradskom predstavom / Foto Atelje 212

Iako je beogradski Atelje 212 poetički blizak našem Kerempuhu jer obje kuće repertoar izgrađuju uglavnom na žanru komedije i ludizmu, riječ je o mjestima gdje se povremeno iznevjere očekivanja suvremenom avangardom. Nađu se tu i proplamsaji društvene angažiranosti i brehtijanskoga političkog kazališta u predstavama Olivera Frljića. Primjerice, njegov Zoran Đinđić (2012) u Ateljeu 212 optuživao je poimence te uzburkao mnoge duhove, a posljedično je doveo do smjene tadašnjega direktora, Kokana Mladenovića. Spretno montiran Jazavac u Kerempuhu pak raslojava licemjerje kadroviranja i smicanja (ne)poželjnih imena.

Jedno od tih iznevjerenih, u ovome slučaju, estetskih očekivanja zasigurno je i hermetična poetska drama Pet života pretužnog Milutina Milene Marković, u kojoj se otvorenošću i humornom infantilnošću razobličuje mitologija predaka svih današnjih seljaka i malograđana s brdovitog i nekima imaginarnog Balkana. Ta je mitologija sabita oko jednog roga – vječne duše, nekakva bitka. Marković za razliku od generacijski bliskih Biljane Srbljanović ili Uglješe Šajtinca posljednjih godina ne mari odveć za dramsku strukturu i uzročno-posljedične veze. Njezina su lica obrisi, dramaturgija je spuštena na razinu vica ili dosjetke te obiluje mnogobrojnim stereotipima. S jedne strane njezino pjesništvo ima veliki odjek u pop-kulturi, a s druge dramsko pismo ima sve manji izvedbeni potencijal.

Milutin (Uroš Jakovljević) živi mnoge živote, svaki je od njih buran i obilježen nerijetko njegovim pogrešnim instinktima. On i putuje kroz vrijeme – od janjičara do sadašnjosti. Bez obzira na to što Marković ističe da je to lice posveta njezinim omiljenim piscima kasnoga srednjeg vijeka i renesanse, ono je sve vrijeme groteskno i cinično povezano sa sadašnjošću, pa se rijetki osmijeh na licu nadaje u trzaju.

Toj palanki u svjetlu neona (scenografija Jasmine Holbus) i drami bez ikakva sukoba redateljica Aleksandra Milavić Davies pristupa kao svojevrsnoj odiseji performativnih čitanja antinomijski povezanih s tradicijom usmene književnosti. Glumci izgovaraju rastrzane poeme, seksualiziraju pokrete i razlažu mitologiju roga kao vječnog ognjišta patrijarhata, koji sasvim ironično na kraju gotovo proguta ne odveć inteligentna žena. Možda taj izvedbeno labavo zazivan matrijarhat na kraju ni za dvjesto godina nećemo dočekati. Gledatelj se nalazi u zečjoj rupi poput Alice u zemlji čudesa ne znajući koji narativ zapravo prati, nemoćan da se nasmije plitkom humoru. Aleksandra Milavić Davies vjerojatno iz sveg tog košmara izvlači najbolje pokretom, no nedovoljno da bi ta ritualizirana groteska bila prijemčivija i otvorenija.

Mlade snage Ateljea 212 (Uroš Jakovljević, Miodrag Dragičević, Jovana Gavrilović, Tamara Dragičević, Ivan Mihailović, Ana Mandić, Mladen Sovilj i Jadranka Stojiljković) bespoštedno i posvećeno ukazuju na beskonačne mogućnosti suigre, čak i kad je predložak na rubu svakoga smisla, dajući čitavoj izvedbi zaigran i otvoren ton. No bez obzira na veselje glumačke igre, postavlja se pitanje za koga radimo kazalište – za sebe ili gledatelje? Zbog koga smo mi tu? S obzirom na dugotrajnu izgradnju povjerenja između izvođača i publike, zar je toliko malo dovoljno za njegovo narušavanje?

Ako bismo pak morali sažeti Milutina na znakove Twittera, mogli bismo reći kako je riječ o teško prohodnoj seoskoj psihodeliji i filozofiji palanke. Ili možda ipak poezija Milene Marković – „ne znam da vozim bicikl i ne znam da vozim; kola i jako teško računam i znam vrlo malo; stvari i znam da ću do kraja još manje da; naučim“ – parafrazira staru latinsku da je u punku i kazalištu sve dopušteno.